Esejista i književni kritičar Božo Koprivica zapisao je prije nekoliko dana, u tekstu posvećenom Vlasti Velisavljeviću, da je „Sumrak“ Isaka Babelja Ježija Jarotskog najbolja predstava u istoriji Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Tragom tog „priznanja“ saznali smo koja je banjalučkim glumcima najbolja predstava koju su pogledali i zašto.

Slađana Zrnić kaže da bi se o ovoj temi dalo mnogo pričati i dodaje da ima mnogo „najboljih“ predstava koje je gledala i svaka je vezana za neku njenu životnu fazu, kao i za profesionalnu. Neke su na nju uticale emotivno, neke predstave su joj otvorile vidike, a neke su prosto u svim segmentma sjajne, virtuozne, šokantne, ljekovite, pametne.

„Međutim, ima jedna predstava koja mi je jednostavno ostala urezana u sjećanje da i dan danas osjećam njen dah i katarzu. Predstavu sam gledala u Zagrebu, u pozorištu 'Gavella'. Tvorac te predstave je trupa 'Pipo Delbono'. Radnja se dešava u nekom malom italijanskom mjestu poslije zemljotresa koji je sravnio sa zemljom cijeli jedan narod. Predstava se zove 'Il silenzio'. Borba 'malog' čovjeka sa prirodom i ljudskim naravima i karakterima“, priča Slađana Zrnić.

Kuriozitet predstave su, dodaje ona, glumci - gluvonijemi, slijepi, ljudi sa posenim potrebama, sa Daunovim sindromom, u kolicima, bez ruke, iz sirotišta. Ljudi kojima je teatar terapija. Ništa ljepše, istinitije, potresnije i tako emotivno, kako kaže, nije doživjela.

„Katarza se desila na samom kraju predstave kada sav taj svijet tog malog mjesta slavi prirodu u ogromnom kolu sa orkestrom i u ekstazi slave pobjedu. Ja sam plakala kao nikada u životu, moji prijatelji, puna sala je ridala i pozdravila ovacijama ovakvo remek djelo pozorišnog čina“, prisjeća se Zrnićeva.

Ta predstava, ističe ona, nije napravljena da bi sažaljevanjem tih ljudi izazvala empatiju kod publike. Reditelj predstave je tako precizno i znalački vodio priču, radnju, glumce da ju je zapravo zadivio na višem nivou od emotivnog.

„To je nešto neobjašnjivo. Mislim da sam sačuvala ulaznicu za tu predstavu“, kazala je Slađana Zrnić.

Boris Šavija kaže da ga je ovo „anketno“ pitanje stavilo između čekića i nakovnja. Teško je, kaže on, od svih odgledanih predstava odabrati jednu koju zasigurno i bez dileme možeš proglasiti najboljom.

Bihnerovog „Vojceka“ u režiji Roberta Vilsona gledao je, kaže, na jednom Bitefu. To je bila strasna, snažna, visoko stilizovana i estetizovana predstava, praćena muzikom koju je za tu priliku pisao Tom Vejts.

„Oskar Koršunovas je radio ’Romea i Juliju’, tu sam predstavu gledao u Zagrebu. Iracionalnu mržnju, zbog koje stradaju dvoje mladih koji se vole, materijalizovao je u bizarnom nadmetanju dveju suparničkih pekarskih porodica. Mladi skončaju u metalnom vedru u kojem se mijesi tijesto. To je bio moderan Šekspir u najboljem smislu riječi“, priča Šavija.

„Hazarski rječnik“ vidio je na premijeri u Sava centru. Ta predstava Tomaža Pandura, a i mnoge druge njegove, čije je snimke pregledao, pozorište je po Šavijinoj mjeri. Velika je šteta što nas je, ističe, taj raskošni dar tako rano napustio.

„Ambijentalnu ’Buru’ Šekspirovu gledao sam na plaži u Budvi, u režiji makedonskog majstora Unkovskog. Vanredno pozorišno iskustvo. Čini mi se da bih do sutra mogao nabrajati, a prekosutra požaliti što nisam izdvojio još neku zanimljivu inscenaciju klasika kojom su me očarali Bruk, Ostermajer, Kaštorf ili Mijač“, kazao je Šavija.

Za Ljubišu Savanovića najbolja predstava je odigrana na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske. U pitanju su „Porodične priče“ Biljane Srbljanović u režiji Jovice Pavića. U predstavi su igrali Slađana Zrnić, Boris Šavija, Aleksandar Stojković i Nikolina Friganović.

„Tad sam završavao akademiju i bio sam fasciniran glumcima i predstavom. Ta predstava nagovijestila je jednu novu energiju u pozorišnom životu Banje Luke. Do dan danas takve nema za mene. Nažalost, jedna od grešaka koju sam napravio kao umjetnički direktor NPRS jeste i skidanje te predstave sa repertoara. To je nešto što sebi nikada neću oprostiti“, rekao je Savanović.

Reditelj Aleksandar Pejaković kaže da ne može da definiše najbolju predstavu koju je pogledao, jer to ne bi bilo ni tačno, ni pravedno, ali u svakom slučaju može da navede „teatarski konglomerat“ koji je na mene ostavio najveći utisak, a radi se o „Nahodu Simenu“ u produkciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada.

„Interesantno je da sam sa festivalske premijere ove predstave, koja je odigrana na Sterijinom pozorju 2006. godine, umalo izašao, pošto sam kao student prve godine pozorišne režije pogrešno prihvatio neke pozorišna saznanja kao dogmu i dolaskom u pozorišnu salu smatrao sam da svaka od inscenacija treba bukvalno da primijeni. Srećom sam na premijeri ostao i istu predstavu sam još dva puta gledao sa oduševljenjem“, kazao je Pejaković.

Njegov profesor Toza Rapajić mu je tada rekao, kaže, da svi pozorišni sistemi mogu da budu primjenjivi samo ako nisu zatvoreni, što se naravno kroz aluziju odnosilo na njega kao gledaoca. Predstavu „Nahod Simeon“ je, ističe Pejaković, zaista pokazala svu moć koju pozorište ima.

„Vidjeli smo sposobnost reditelja, u ovom slučaju Tomija Janežiča iz Slovenije, da ubijedi nekog od pozorišnih uprava da obezbijedi takav i toliki autorski tim, ansambl, pa na kraju krajeva i budžet. Sjećam je se kao predstave koja je je bila apsolutno oslobođena psihologije i motivacije glumačkih postupaka i koja vas je tjerala da zaboravite sistem vrednovanja preuzet iz realističkog pozorišta čija je osnovna motivacija logično razvijanje radnje i likova“, priča Pejaković.

Tragični junaci ovog komada koji je kao omaž Jovanu Steriju Popoviću napisala Milena Marković su stavljeni u kontekst nemogućnosti izbora, odnosno mogućnosti jedino neprihvatljivih rješenja. Reditelj predstave gledaocima nije dozvolio predah ili bolje rečeno oduzeo im je onaj tren kad postavljaju pitanja.

„Sa ansamblom Srpskog narodnog pozorišta Tomi Janežić je u tome u potpunosti uspio. Predstava ’Nahod Simeon’ me je uvela da prihvatim i zavolim postdramsko pozorište koje je te, kao i svake naredne godine dok je bio selektor Sterijinog pozorja, promovisao profesor Ivan Medenica“, kazao je Pejaković.

Aleksandar Stojković, koji je poznatiji po fudbalskom nadimku, kaže da je predstava Sveti georgije ubiva aždahu“ beogradskog „Ateljea 212“ na njega ostavila najjači utisak. To možda, kaže on, nije najbolja predstava koju je pogledao, ali je, bez ikakve sumnje, predstava koja ga je najviše opčinila.

„To je bila prva predstava koju sam kao student gledao u Beogradu. U podjeli su bili Petar Kralj, Dragan Nikolić, Dara Džokić, Zoran Cvijanović, Slobodan Ninković, Feđa Stojanović, Milutin Karadžić, Mira Banjac, Đuza Stojiljković, Tihomir Stanić, Svetozar Cvetković, Svetislav Goncić, Slobodan Beštić. Predstavu je režirao Ljubomir Muci Draškić.

„Tada sam razmišljao da se vratim u Prijedor. Vidjeli ste ko je sve igrao u toj predstavi. Kako se nositi s njima? Tim glumcima se na sceni vjeruje. Sve im se vjeruje. To je za mene najbolja predstava koju sam pogledao, predstava koja je na mene ostavila najjači utisak“, rekao je Stojković.

Šilerova „Marija Stjuart“ u režiji Miloša Lolića premijerno je izvedena na velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu u decembru 2015. godine. Šiler je u ovom komadu prikazao sukob Elizabete od Engleske i škotske kraljice Marije Stjuart nastao zbog diskriminacije dvije vjere – katoličanstva i protestantizma, kao i posljednje dane nesrećne kraljice, nakon smrtne presude. Ovo je ujedno i najbolja
predstava koju je pogledala glumica Ljiljana Čekić.

„Borba za vlast, odnosi unutar porodice, pravo na vlast okosnica su ove svevremene predstave realizovane svedenim, a ipak glamuroznim sredstvima. Oneobičavanje i pojednostavljivanje u isto vrijeme. Uznemirujuća i duboko poniruća upakovana u kontrolisanu formu savršene jednostavnosti. Niz simbola i metafora koje se pretapaju jedna u drugu i čine savršenu cjelinu“, kazala je Ljiljana Čekić.

Đorđu Markoviću najbolja predstava je ona u kojoj se i sam igrao - Šoov „Pigmalion“ koju je režirao Jovica Pavić. Na repertoaru Narodnog pozorišta RS, kaže on, bilo je mnogo odličnih predstava, a mnogi izdvajaju „Sveti Georgije ubiva aždahu“ Dušana Petrovića kao jednu od najboljih.

„To je uvriježeno mišljenje, ali za mene je najbolji ’Pigmalion’. Subjektivan sam, ali je tako. Mnogo mi se dopala i predstava ’Otac na službenom putu’ koju je 1984. godine u zeničkom pozorištu režirao Jovica Pavić“, rekao je Marković.

Mladi reditelj Igor Vuk Torbica preminuo je u junu prošle godine. Glumica Nataša Ivančević kaže da je „Tartif“ simborskog pozorišta u njegovoj režiji predstava za koju bez ikakve sumnje može reći da je najbolja koju je gledala.

„Divila sam se njihovoj kolektivnoj igri. To najviše cijenim u pozorištu. Predstava je rađena po principu improvizacije, što je teži oblik rada u pozorišu. Sve one teme koje su i danas aktuelne nalaze se u tom komadu - naivnost, slaktorječivost, ljudi koji su podložni manipulacijam, glupost, bahatost. Kada sam čula za tragičnu smrt Torbic,e sjetila sam se te predstave. On je vidio našu stvarnost“, kazala je Ivančević.

G. Dakić